
Studenti u blokadi Univerziteta u Nišu ocenili su povodom 30 godina od zločina „Oluja“ da su političari krivi za rat i zločine.
-Ne delimo ih na „hrvatske“ i „srpske“ jer su krivi. Oni se nisu borili za svoje narode, već za svoje interese. Dok su ljudi ginuli, oni su trgovali smrću. Dok su nas gurali jedne protiv drugih, oni su sedeli u udobnim foteljama, sa džepovima punim krvavog novca. Iz njihovih fotelja rađale su se komande za smrt, proterivanje i uništenje, a njihovi računi su rasli proporcionalno broju ubijenih i proteranih-saopštili su studenti.
Oni su istakli da “bol, tugu i hiljade izgubljenih života nisu naneli narodi, već oni koji su sebe nazivali liderima – političari”
-Isti oni koji i danas, tri decenije kasnije, nastavljaju da truju narode, da podstiču mržnju i razdore, jer im je haos jedini način da ostanu na vlasti.Naša poruka je jasna: ti ljudi moraju nestati sa političke mape Balkana. Tek tada ćemo imati šansu da živimo u pravom miru-konstatovali su.
Studenti su naveli da je jedan od najmonstruoznijih plodova takve politike zločin koji je započeo na današnji dan pre 30 godina – „Oluja“, kad je više od 200.000 Srba proterano sa svojih ognjišta, kolone preplašenih ljudi – dece, žena, staraca, kretale u nepoznato, pokušavajući da ostanu živi, a više od 1.900 civila ubijeno.
-Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu!-reči su čoveka čija stranka i danas vlada u Hrvatskoj. Za jednog Srbina, mi ćemo sto muslimana, reči su čoveka koji i dalje sedi na vlasti u Srbiji-podsetili su.
Oni su podvukli da je “sve to je moglo biti izbegnuto, da su rešenja postojala, ali da vlasti, i onda, i sada, nisu marile”.
-Rat je najveće zlo. Ovakve zločine nikada ne smemo zaboraviti, ali ne smemo ni mrzeti nove generacije. One nisu krive. Naprotiv, potrebno je da se međusobno razumemo, podržavamo i iskorenimo mržnju. Mi jedni drugima nismo i ne smemo biti neprijatelji. Zato se borimo da jednom zauvek zavlada mir, kao najjači odgovor svakoj njihovoj mržnji-poručili su studenti u blokadi.

Да ли се враћамо на пароле о братству и јединству, на изјаве да су сви наши народи и народности сами себе ослободили и поднели исте жртве у току Другог светског рата? Да ли комунистички знак једнакости између усташа и четника поново постаје актуелан и прихваћен у Србији?
Мени понашање многих учесника личи на повратак у 1945. годину.