- Stevanović iz sela Belotinac se uspešno izlečio od kovida 19, nakon što je 74 dana bio hospitalizovan na Infektivnoj klinici , od čega je na respirator bio priključen 34 dana
- Sa respiratora sam skinut 4. maja, a posle toga sam se još nedelju dana budio, u nekom bunilu i snu, tako da se praktično se 40 dana ne sećam ničega, priča on
- Stevanović je oslabio 38 kilograma, nakon buđenja „nije mogao ni ruku da podigne“, a kamoli da ustane ili hoda
- Svo medicinsko osoblje na Infektivnoj klinici davalo je sve od sebe, i za mene i za druge pacijente, ali tek sada shvatam koliko sam imao sreće što je moj lekar bio Steva Stanišić, koji me je i stavljao i skidao sa respiratora i pratio sve vreme, kaže on
- Doktor Stanišić objašnjava da oko 90 odsto kovid pacijenata na respiratorima umre, kao i da je smrtnost ista i u Njujorku i u Italiji
- Srbija nabavila uređaje za ekstrakorporalnu membransku oksigenaciju, takav uređaj ima i KC Niš, ali ovi uređaji ne znače ništa, ukoliko nemamo vrhunski obučene timove koji bi njima rukovali, upozorava on

Goran Stevanović (54), iz sela Belotinac u neposrednoj blizini Niša, uspešno se izlečio od kovida 19, nakon što je 74 dana bio hospitalizovan na Klinici za infektivne bolesti u Nišu. Za to vreme je oslabio 38 kilograma. Ipak, ono po čemu je prilično jedinstven je da se „probudio“ i oporavio nakon što „proveo“ na respiratoru čak 34 dana.
– Primljen sam na Kliniku 22. marta, prvih nedelju dana primao sam kiseonik i ostalu terapiju, ali mi je bilo sve teže. Imao sam najteži oblik ove zarazne bolesti i pluća su mi skoro potpuno otkazala. Nisu mi rekli da ću biti priključen na respirator, to sam video po ponašanju lekara i medicinskih sestara, kada su pripremali mašinu da me na nju privežu. Priključen sam na respirator 1. aprila, skinut sa njega 4. maja, a posle toga sam se još nedelju dana budio, u nekom bunilu i snu. Praktično se 40 dana ne sećam ničega- objašnjava Stevanović za Danas.
On kaže da mu nije bilo svejedno kada su ga stavljali na respirator, jer je znao da je to „dosta rizično“, ali se nije plašio. Imao je, kaže, veru u sebe, jer nije imao pridružene bolesti i bio je sportista, koji se 20 godina aktivno bavio fudbalom.
Nakon buđenja „nije mogao ni ruku da podigne“, a kamoli da ustane ili hoda. Svakodnevno su dolazili fizioterapeuti sa Klinike za rehabilitaciju i vežbali sa njim, kako bi ponovo prohodao. Uspeo je da ustane tek posle deset dana, uz pomagala. Otpušten je sa klinike 3. juna.
– Koliko sam uspevao da se lično uverim, zbog teškog stanja u kojem sam bio, svo medicinsko osoblje na Infektivnoj klinici davalo je sve od sebe, i za mene i za druge pacijente. Tek sada shvatam koliko sam imao sreće što je moj lekar bio (specijalista anesteziolog- infektolog) Steva Stanišić, koji me je i stavljao i skidao sa respiratora i pratio sve vreme. Od trenutka kada sam se rasvestio pa do izlaska iz bolnice, mogao sa da vidim šta i kako on kao lekar radi. Pravi i iskusni profesionalac, sa izuzetnim odnosom prema pacijentima- priča on.
Stevanović dodaje da se oseća sve bolje, osim što ga malo bole zglobovi. Radio je kontrolne analize i pluća su mu u dobrom stanju. Uredno vežba u kući, pošto je nabavio sprave, a počeo je i da vozi automobil.
-Sve je drugačije kada si kod kuće, i sa porodicom, koja ti pruža podršku- kaže Stevanović, koga su po izlasku iz bolnice sačekali supruga, troje dece i dvoje unučadi, kao i privatna porodična firma, koja postoji duže od pola veka, a u kojoj su otac, brat i on pronašli egzistenciju.
Prema poslednjim podacima, u Srbiji je na repiratoru 205 pacijenata, od kojih njih 19 u Kliničkom centru u Nišu. Zdravstvene vlasti i Krizni štab Vlade Srbije za suzbijanje zarazne bolesti kovid nisu saopštili precizne podatke o procentu uspešno oporavljenih ili umrlih pacijenata koji su bili priključeni na „veštačka pluća“ od početka epidemije.
Doktor Stanišić: Umre oko 90 odsto kovid pacijenata na respiratorima
Doktor Sreva Stanišić kaže da je smrtnost pacijenata koji su priključeni na mehaničku ventilaciju zbog distresa pluća usled kovid infekcije, kao u usled influence, ogromna – oko 90 odsto.
– I ona je ista i u Njujorku i u Italiji i u Srbiji. Ali, ipak je svaki slučaj individualan, mnogo toga zavisi od imunološkog sistema pacijenta, koji ume da nas prijatno iznenadi svojim iznenadnim oporavkom-kaže Stanišić.
On objašnjava da respirator nije lek, već vrsta produžene reanimacije, koja pacijentu „kupuje vreme“ da imuni sistem zaustavi proces na plućima ili da to učini terapija, koja je u slučaju kovida još uvek eksperimentalna. Respirator zahteva čitavu infrastrukturu, odgovarajuću sobu, vrhunsku opremu, antidekubit krevete, a posebno zahteva izuzetno obučene i iskusne timove, od srednjeg medicinskog do specijalističkog kadra.
– Ključni su trenuci stavljanja i isključenja pacijenta sa respiratora, ali i svaki drugi trenutak, jer se mora odmah reagovati kod promene parametara. Sve je to posebno teško kada istovremeno imate 30 pacijenata na mehaničkoj ventilaciji. Ova epidemija nam je još jednom belodano pokazala koliko je važno da u Srbiji imamo granu intenzivne medicine, koja kao specijalizacija još uvek ne postoji, zbog sporenja oko toga da li ona prvenstveno “pripada” anesteziolozima ili lekarima internističke medicine, uprkos tome što se o njoj govori već desetak godina- kaže Stanišić.
On dodaje da je Srbija nabavila uređaje za ekstrakorporalnu membransku oksigenaciju (ekmo), kod kojih je veći procenat preživljavanja kovid i drugih pacijenata nego u slučaju njihovog priključenja na mehaničku ventilaciju. Takav uređaj ima i KC Niš. Međutim, ni ovi uređaji, sami po sebi, ne znače ništa, ukoliko nemamo vrhunski obučene timove koji bi njima rukovali, upozorava on.